Ono što ne traži odgovor

Ponekad je dovoljno da netko ostane.

Ne mora znati što reći. Ne mora razumjeti sve što se u nama događa. Ne mora pronaći pravu riječ kojom će ukloniti našu tugu ili rasvijetliti ono što nam je nejasno.

Dovoljno je da ne ode čim postane tiho.

Navikli smo vjerovati da bliskost nastaje onda kada se razumijemo, kada pronađemo zajedničke riječi, kada uspijemo objasniti jedno drugome ono što nosimo u sebi. A možda se najdublja bliskost događa upravo onda kada riječi više nisu potrebne.

Kada pred drugim ne moramo biti jasni. Kada ne moramo opravdavati svoju tišinu. Kada nas netko ne pokušava promijeniti samo zato što ne zna što bi s onim što vidi.

Tada se u nama polako otvara prostor.

Ne zato što je netko pronašao rješenje, nego zato što više nismo sami s pitanjem.

Možda je to jedan od najtiših oblika ljubavi: biti uz nekoga, a ne oduzeti mu pravo da vlastitim putem pronađe ono što još ne zna.

Jer nisu svi trenuci u životu poziv da nešto učinimo.

Neki nas samo pozivaju da ostanemo.

Ponekad drugome najviše dajemo onda kada mu dopustimo da bude ono što jest, a pritom ne odemo.

← Mjesto na klupi    |     Otvoreni prozor →