___________
Jutros se grana pomiče na vjetru.
Ne zna odakle vjetar dolazi. Ne zna ni kamo odlazi.
Samo ga osjeti — i odgovori pokretom.
Kad vjetar oslabi, ona se vrati. Kad ponovno zapuše, opet mu se prepusti.
A stablo ostaje ukorijenjeno.
Možda smo predugo mislili da povjerenje znači biti miran dok se svijet oko nas mijenja. Kao da nas ništa ne bi smjelo pomaknuti.
Ali živo tijelo nije kamen.
Ono se nagne. Zadrhti. Povremeno izgubi ravnotežu. Pa je ponovno pronađe.
Možda sigurnost nije u tome da nas život ne pomiče.
Možda je sigurnost dublje — u iskustvu da se možemo pomaknuti, a da pritom ne izgubimo sebe.
I tada vjetar više nije nešto protiv čega moramo stajati.
Postaje nešto s čime možemo zaplesati.
Ne znajući njegov sljedeći pokret.
Ne traži mir u tome da vjetar prestane puhati. Pronađi korijen koji ti dopušta da se s njim krećeš.