___________
Jutros je na stolu ostala prazna šalica.
Sunce prelazi preko njezina ruba, a na dnu još nekoliko kapi kave.
Ništa posebno.
A ipak, dok je gledam, pomislim koliko toga u životu pokušavamo dovršiti. Razgovore. Odnose. Pitanja. Sebe.
Kao da negdje postoji konačna verzija nas nakon koje više ništa neće nedostajati.
Ali život ne izgleda tako.
Stablo istodobno nosi stare ožiljke i nove pupoljke. Rijeka nikada nije završena, iako je u svakom trenutku potpuno rijeka.
Možda ni mi ne trebamo završiti sebe.
Možemo ostaviti poneko pitanje otvoreno. Poneki dio sebe nedorečen. Poneku čežnju bez odgovora.
Ne kao prazninu koju treba ispuniti, nego kao prostor kroz koji nešto novo može ući.
Pogledam ponovno šalicu.
Prazna je.
I upravo zato u nju ponovno može biti natočeno.
Možda cjelovitost nije kada više ništa ne nedostaje, nego kada u sebi imamo dovoljno prostora za ono što tek dolazi.