___________
Jutros je prozor otvoren, ali sunce još nije ušlo u sobu.
Samo je na podu ostavilo usku traku svjetlosti.
Prašina u njoj polako lebdi.
Izvan nje gotovo je nevidljiva.
Gledam te sitne čestice kako se pojavljuju, prolaze kroz svjetlost i ponovno nestaju u sjeni.
Svjetlost ih nije stvorila.
Samo ih je učinila vidljivima.
Možda je tako i s nama.
Ponekad nas susret, riječ ili nečija prisutnost ne promijene toliko koliko nam pokažu nešto što je već bilo tu.
Nešto nježno.
Nešto bolno.
Nešto živo.
I možda tada nije potrebno odmah to razumjeti, popravljati ni pretvarati u priču.
Dovoljno je ostati trenutak u svjetlosti i dopustiti da bude viđeno.
Jer ono što vidimo ne mora odmah postati nešto drugo.
Ponekad je dovoljno da više ne mora ostati skriveno.
Možda nas svjetlost ne mijenja. Možda nam samo dopušta da vidimo ono što je cijelo vrijeme čekalo da bude viđeno.