______________
Jutros je park gotovo prazan.
Na jednoj klupi leži nekoliko požutjelih listova. Vjetar podigne jedan, ponese ga preko staze i spusti nekoliko metara dalje.
Sjednem.
Pokraj mene ostane prazno mjesto.
Prvo ga gotovo i ne primjećujem. A onda shvatim koliko često pokušavamo ispuniti takva mjesta.
Razgovorom.
Planovima.
Mislima.
Nekim tko bi trebao doći.
Kao da prazno mjesto znači da nešto nedostaje.
Ali jutros mi ne izgleda tako.
Sjedim na jednom kraju klupe, a drugi ostavljam praznim.
I nakon nekog vremena više nemam osjećaj da sam sam.
Čujem korake prolaznika. Granu koja se pomiče. Pticu negdje iza mene. Hladan zrak na licu.
Ništa nije sjelo pokraj mene.
A ipak, nešto se dogodilo.
Možda pripadanje ne nastaje uvijek tako da prazninu između sebe i svijeta ispunimo.
Možda ponekad upravo u njoj prvi put osjetimo da smo u odnosu.
Ustanem i krenem dalje.
Prazno mjesto ostane na klupi.
Više mi ne izgleda prazno.
Postoje mjesta koja ne trebamo ispuniti. Dovoljno je ostati uz njih dovoljno dugo da primijetimo što je već tu.
← Staza koja nestaje | Otvoreni prozor →